понедељак, 6. јул 2015.

Dozivljaj sebe kroz planine


“Nemaju svi oni koji odlaze na planinu neophodne kvalitete da je razumeju”
                          Julius Evola “Razmisljanje o vrhovima”

O cemu poceti,kako krenuti dalje…Toliko prica,spoznaja i saznanja cuci u mome srcu da treba odabrati na koju stranu poceti, ili se zapitati sa cime je sve ovo i zapocelo. Kada se desio preokret u glavi male devojcice koja je odbacila nametnute sisteme i krenula stazama duz provalija. Kada sam ukapirala da je adrenalin stvar koja nas jaca i koja od nas stvara ljude.

Mozda je sve zapocelo jos u ranim godinama,kada sam krenula da planinarim i zelja mi je jos tada bila da se popnem na sve planine ovoga sveta. Mesecno smo isli,setali i penjali se i jos nekako tada sam u tim turama videla oslobadjanje sebe, beg iz grada,od ljudi. Nije da ja ne volim ljude,ali nije ni da ih volim. Volim odabrane cudake skojima mogu da se smejem,a ovi ostali smeju se  meni. A planine i ljudi planina,ljubitelji planina su posebna sorta ljudi. Volim da kazem da covek koji se jednom popne na planinu tesko da ce snje ikada vise sici, jer planine  su same po sebi sam spoj neba i zemlje,i kada dostignete vrh sve je jedno. Dusa i telo postaju jedinstvo koje se pogledom siri po horizontu i vise nista nije vazno. Kada se dostigne vrh nema briga, nema razmisljanja, nema umora , samo cisto istinsko zadovoljstvo, tisina, nirvana. I uvek sam volela da imam svoje vreme na vrhovima, da osetim mocnu energiju planina, da dam zahvalnost planini sto mi je dospustila da je pobedim. A ljudi trce,cak i planinari, trkaju se ko ce prvi do vrha, ko ce prvi sa vrha. Nemaju vremena cak ni u toj cistoti.

Jedno od prvih jacih iskustava sam osetila  kada  sam se nocu  penjala na Rtanj i na samom vrhu docekivala Sunce. I kisa,i hladnoca,i vetar koji je bio skoro pa neizdrziv  sve je  nestalo  u momentu kada se  Sunce pocelo pojavljivati. Priroda se odjednom promenila,zacutala, kisa i vetar su stali,a ti sedis na vrhu i osecas onu energiju koja te ispunjava za jos jedan novi dan. Taj dan nisam to toliko duboko dozivela,kao sto sada 20 godina kasnije gledam na to,ali mi je to kao detetu ostalo kao jedno veliko iskustvo. Prilikom spustanja se beru cajevi I to predstavlja celokupno iskustvo,noc,jutro i bilja koje planina nesebicno daje.

Olimp,planina Bogova,Grcka. Odlucila sam na nju da se sama popnem u jednom danu od mora do gore. Imala sam svoj tempo. Kako sam krenula malo kasnije nego sto bi bilo pozeljno da se krene i stigne na vrh,ljudi koji su se spustali dole   su me upozoravali da ostanem u planinarskom domu i nastavim sutra,oblaci su se nakupili oko vrha i nije dobro da idem sama. Ne slusajuci price, brzim hodom sam odlucila da cu ja danas da se popnem na vrh i sednem 45min na njega.Magla je zaista bila svuda,a oblaci gusti oko Mitikasa. Poslednja deonica je penjanje uz vertikalu koju sam brzinski ispela,kao prava divokoza, i rukama i nogama,i na samih par koraka pred vrh Sunce. Imala sam osecaj kao da je samo mene cekalo da mi obasja poslednje korake ,da rascisti oblake i da mi pokloni 45min uzivanja. To je bio toliko jasan znak prirode i Sunca,da uspela si,stigla si i pobedila si. Jos uvek se lepo osecam i zahvalna sam kada se toga setim.
Sjaj Olimpa


I tako sam godinama izlaze iz drustva trazila u vrhovima,u miru i slobodi visina. Kada moras da se drzis za stene i rukama i nogama to predstavlja maksimalnu koncentraciju. I dok ti se telo umara od napora,um ti je odmoran i spreman za jos. Kada pobedis telesni umor uspeo si da pobedis deo sebe.I na planinama dok se penjem volim da cutim ,da se odvojim od ljudi,od grupe,da imam svoj tempo,svoj mir, da osluskujem ptice i sum sume, da uzivam u bojama i stenama. Volim da imam svoj tempo i zato sam posle godina idenja sa grupom po prirodi odlucila da to nije za mene,jer ja volim samocu.Samocu u prirodi,jer ti i priroda,planina ste tada jedno,i nikada ustvari nisi sam.

Za mene planinarenje nikada nije predstavljalo sport, tj mozda je to visi sport za one jace, fizicki i psihicki. Jer se na planinama covek otvara i tu se vidi kakav si drug,kakav si covek. To je jos jedan od razloga sto sam uvek volela da otkrivam ljude kada smo tamo negde, u visinama iznad oblaka,suoceni sa opasnosti,umorom,hladnocom,ali i srecom,cistocom…I sve te price koje znamo samo planine i mi, su price kojima uvek volim da se vracam,planinama i pricama na njima. Drugi je to sloj ljudi, u ravnicama zive svakojaki,ali u planinama samo cisti ljudi. To sam iskustvo stekla i u  Indiji takodje, gde sam se vise od mesec dana kretala samo po visinama iznad 2000m.n.v. I na tim mestima nisam imala niti jedno drugacije iskustvo osim iskrenosti,osmeha,ljubaznosti i otvorenosti. To covek ne moze da shvati,ne onaj koji planine ne poznaju.

U prodavnici Kashmirskih marama dok sam kupovala neki odevni predmet , na moje prebrojavanje kusura,covek mi je odgovorio: “Mozda je moja koza tamna,ali moja dusa je bela kao tvoja koza,ja sam sa planina,nemoj se bojati necu te prevariti”. I to je istina planinski ljudi su cistog srca,neiskvareni.


I tako vec godinama gde god da odem uvek tezim ka vrhovima, ka slobodi,ka dodiru neba s  pogledom na svet oko mene,da budem u oblacima blizu neba,u zagrljaju zemaljskog i beskonacnog. Kada je svet ispod tebe malen,kada je sve rasprseno po horizontu,kada se pogled pruza u nedogled, kada ti Sunce prija i miluje obraze,a vetar leprsa po kosi i kada osetis mir u srcu i dusi, znaj da si razumeo…razumeo si planinu!!!

Нема коментара:

Постави коментар