Dozivljaj sebe kroz planine
“Nemaju svi oni koji odlaze na planinu neophodne kvalitete
da je razumeju”
Julius Evola
“Razmisljanje o vrhovima”
O cemu poceti,kako krenuti dalje…Toliko prica,spoznaja i saznanja cuci u mome srcu da treba odabrati na koju stranu poceti, ili se
zapitati sa cime je sve ovo i zapocelo. Kada se desio preokret u glavi male
devojcice koja je odbacila nametnute sisteme i krenula stazama duz provalija.
Kada sam ukapirala da je adrenalin stvar koja nas jaca i koja od nas stvara
ljude.
Mozda je sve zapocelo jos u ranim godinama,kada sam krenula
da planinarim i zelja mi je jos tada bila da se popnem na sve planine ovoga
sveta. Mesecno smo isli,setali i penjali
se i jos nekako tada sam u tim turama videla oslobadjanje sebe, beg iz grada,od ljudi. Nije da ja ne volim
ljude,ali nije ni da ih volim. Volim
odabrane cudake skojima mogu da se smejem,a ovi ostali smeju se meni. A planine i ljudi planina,ljubitelji
planina su posebna sorta ljudi. Volim da kazem da covek koji se jednom popne na
planinu tesko da ce snje ikada vise sici, jer planine su same po sebi sam spoj neba i zemlje,i kada
dostignete vrh sve je jedno. Dusa i telo postaju jedinstvo koje se pogledom
siri po horizontu i vise nista nije vazno. Kada se dostigne vrh nema briga,
nema razmisljanja, nema umora , samo cisto istinsko zadovoljstvo, tisina,
nirvana. I uvek sam volela da imam svoje vreme na vrhovima, da osetim mocnu
energiju planina, da dam zahvalnost planini sto mi je dospustila da je pobedim.
A ljudi trce,cak i planinari, trkaju se ko ce prvi do
vrha, ko ce prvi sa vrha. Nemaju vremena cak ni u toj cistoti.
Jedno od prvih jacih iskustava sam osetila kada sam se nocu penjala na Rtanj i na samom vrhu docekivala
Sunce. I kisa,i hladnoca,i vetar koji je bio skoro pa neizdrziv sve je nestalo u momentu kada se Sunce pocelo pojavljivati. Priroda se odjednom
promenila,zacutala, kisa i vetar su stali,a ti sedis na vrhu i osecas onu
energiju koja te ispunjava za jos jedan novi dan. Taj dan nisam to toliko
duboko dozivela,kao sto sada 20 godina
kasnije gledam na to,ali mi je to kao detetu ostalo kao jedno veliko iskustvo. Prilikom
spustanja se beru cajevi I to predstavlja celokupno iskustvo,noc,jutro i bilja koje planina nesebicno daje.
Olimp,planina Bogova,Grcka. Odlucila sam na nju da se sama
popnem u jednom danu od mora do gore. Imala sam svoj tempo. Kako sam krenula
malo kasnije nego sto bi bilo pozeljno
da se krene i stigne na vrh,ljudi koji su se spustali dole su me
upozoravali da ostanem u planinarskom domu i nastavim sutra,oblaci su se nakupili oko vrha i nije dobro da idem sama. Ne slusajuci price,
brzim hodom sam odlucila da cu ja danas da se popnem na vrh i sednem 45min na
njega.Magla je zaista bila svuda,a oblaci gusti oko Mitikasa. Poslednja deonica je penjanje uz vertikalu
koju sam brzinski ispela,kao prava divokoza, i rukama i nogama,i na samih par koraka pred vrh Sunce. Imala
sam osecaj kao da je samo mene cekalo da mi obasja poslednje korake ,da
rascisti oblake i da mi pokloni 45min uzivanja. To je bio toliko jasan znak
prirode i Sunca,da uspela si,stigla si i pobedila si. Jos uvek se lepo osecam i zahvalna sam kada se toga setim.
Sjaj Olimpa |
I tako sam godinama izlaze iz drustva trazila u vrhovima,u
miru i slobodi visina. Kada moras da se drzis za stene i rukama i nogama to
predstavlja maksimalnu koncentraciju. I dok ti se telo umara od napora,um ti je
odmoran i spreman za jos. Kada pobedis telesni umor uspeo si da pobedis deo sebe.I na planinama dok se penjem volim da cutim
,da se odvojim od ljudi,od grupe,da imam svoj tempo,svoj mir, da osluskujem
ptice i sum sume, da uzivam u bojama i stenama. Volim da imam svoj tempo i zato sam posle godina idenja sa grupom po prirodi odlucila da to nije za
mene,jer ja volim samocu.Samocu u
prirodi,jer ti i priroda,planina ste tada jedno,i nikada ustvari nisi sam.
Za mene planinarenje nikada nije predstavljalo sport, tj
mozda je to visi sport za one jace, fizicki i psihicki. Jer se na planinama
covek otvara i tu se vidi kakav si drug,kakav si covek. To je jos jedan od
razloga sto sam uvek volela da otkrivam ljude kada smo tamo negde, u visinama
iznad oblaka,suoceni sa opasnosti,umorom,hladnocom,ali i srecom,cistocom…I sve
te price koje znamo samo planine i mi, su price kojima uvek volim da se
vracam,planinama i pricama na njima. Drugi je to sloj ljudi, u ravnicama zive
svakojaki,ali u planinama samo cisti ljudi. To sam iskustvo stekla i u Indiji takodje, gde sam se vise od mesec dana kretala samo po
visinama iznad 2000m.n.v. I na tim mestima nisam imala niti jedno drugacije
iskustvo osim iskrenosti,osmeha,ljubaznosti i otvorenosti. To covek ne moze da
shvati,ne onaj koji planine ne poznaju.
U prodavnici Kashmirskih marama dok sam kupovala neki odevni
predmet , na moje prebrojavanje kusura,covek mi je odgovorio: “Mozda je moja
koza tamna,ali moja dusa je bela kao tvoja koza,ja sam sa planina,nemoj se bojati
necu te prevariti”. I to je istina planinski ljudi su cistog srca,neiskvareni.
I tako vec godinama gde god da odem uvek tezim ka vrhovima,
ka slobodi,ka dodiru neba s pogledom na
svet oko mene,da budem u oblacima blizu neba,u zagrljaju zemaljskog i beskonacnog.
Kada je svet ispod tebe malen,kada je sve rasprseno po horizontu,kada se pogled pruza u
nedogled, kada ti Sunce prija i miluje obraze,a vetar leprsa po kosi i kada osetis
mir u srcu i dusi, znaj da si razumeo…razumeo si planinu!!!
Нема коментара:
Постави коментар