недеља, 16. август 2015.

La Vendange



Pre 3 godine pronasla sam posao,koji mi odgovara, od cega mogu da opstanem i zivim bilo gde na planeti,slobodna i zadovoljna. Posao koji se desava u prirodi, gde nikada nisi na istom mestu, gde uzivas u Francuskim krajolicima, plantazama grozdja, Suncu, otvorenom nebu, divnim ljudima, pesmi, pricama, snovima, gde si okruzen divnim energijama, osmesima i slatkim bolovima u ledjima,koji su sastavni deo posla,ali sve to prodje,sve te to ojaca,psihicki,fizicki i materijalno...
Mon Ami Phillip

Pocelo je slucajno, bila sam u Grckoj gde mi je jedna divna dusa otkrila tajnu Francuskih vinograda. Dobila sam od  nje direkcije gde i kako to sve ide, spakovala sam ranac i krenula, sa puno vere da cu da se snadjem. Naravno, kako nisam imala dovoljno informacija,samo mesto desavanja i mesec septembar,ja sam stigla 20dana pred pocetak berbe. I tu pocinje sve....Odmah sam se upoznala sa svim pankerima koji su takodje pristigli pre roka i druzenje pocinje. Oni La Vendange vide kao festival na ulicama,pokraj zeljeznicke stanice, uz mnogo prica,osmeha i naravno alkohola. To je okupljanje beraca razlicitih strana, svi putnici, svi drugaciji smesni,zabavni, otvoreni,iskreni. Tu sam stekla mnogo divnih prijatelja sa svih strana sveta. I taj uvod u posao je divno iskustvo, okupljanje, muzika, jedinstvo. Svi smo tu ovih par dana najbolji prijatelji, nas devojke momci cuvaju kao malo vode na dlanu, a moje ime niko ne zna jer su mi dali novo - Janis Joplin. 
Kraj radnog dana 

I taman kada ti se ovi dani pretvore u pakao,jer pristignu i mnogi totalno polupani, negativnom energijom vodjeni, onako sto bi rekli klosari strasni, pocinje rad. Svako odlazi na svoju stranu, u svoju patronu, zagrljaji i rastanci,do sledece godine prijatelju dragi.....

Nova poznanstva krecu. Ekipa od 15-20 mladih i starih krece sa radom. Upoznavanje prvo vece, ali ne dugo, jer ustati treba i krenuti na polja. Ulazimo u kombi, na traktor i kruzenje krece. Prvi minuti su divni,uzivanje. Krave nas gledaju, bele one, i smeju nam se ,jer znaju sta nas ceka. Svi beremo u skladu, slicnog tempa, u parovima,jedan sjedne strane reda,a drugi sa druge. I tako 4 sata prepodne, 4 popodne, svaki dan igra je pocela. Pesmom bolove ubijamo, i glasno svi zajedno pevamo dok radimo - ko vec peva. Neki nam se naravno smejuse,ali svakako je to motivaciona muzika tako da neka ne zamere ( every little cell in my body is happy, every little cell in my body is well. I am so glad every little cell in my body is happy and well) - mada smo svi u strasnim bolovima.
bele krave


 Dani se pretvore u jedno te isto, ides,beres i pocines da sanjas grozdje. Grozdjane nocne more. Negde na polovini krece psihicka kriza,ja ne mogu, sve me boli, tesko je, boli me bol. Ali svakodnevno nakon berbe tu je divna vecera i naravno druzenje i vina,vina puno vina. U Francuskoj vazi ne pisano pravilo " Kada mislis da nema vise, UVEK ima jos" :D I tako se druzimo, zanimljivi ljudi razlicitih strana, razmenjujemo iskustva putovanja i pravimo "planove" kako potrositi zaradjen novac, gde prezimiti - masta moze svasta.

I dodje i kraj svega,kada vec pomislis da kraja nema. Sreca, gadjamo se sa grozdjem i svi su presretni. Gazde naprave zurku, daju nam sampanjac i vina. Pricamo sa njima i oni su nam zahvalni sto smo bili i ove godine i pomogli im da oberemo ono sto su oni cele godine radili. 
negde u vinogradima

Rastanci - vidimo se sledece godine dragi ljudi. Sa osmehom na licu, krecemo dalje, mi najizdrzljiviji na sledecu berbu,pa sledecu,pa sledecu. Oko dva meseca kruzim po vinogradima Francuske i Svicarske. I sve te price koje slusam, nova poznanstva, novi krajevi, novi osmesi cine posao laksim. Jer znamo da sve to prolazi, a ova vrsta posla ojacava telo i duh. Ipak si na vazduhu,pa ti je nekako lakse, jer radis za majku prirodu,ne samo za gazdu. Majka nam je podarila grozdje ja barem tako motivisem sebe,jer ne volim da imam gazdu niti ga time smatram i sa svakim se maksimalno zezam,tim pre sto ih nista ne razumem.
Obrano grozdje spremno za preradu

Dva meseca prodje brzo i sve se zavrsi kada ti ponestane snage. Naredne dve do tri nedelje oporavljas kosti i celo telo i onda sve prodje. Imas jedno divno iskustvo iza sebe, nove prijatelje i price. I zbog svega toga vredi otici u Francusku i biti sa starim i novim drugarima. Mon ami <3



понедељак, 3. август 2015.

Nongriat -  mesto neogranicene lepote

Kada putujem uvek volim da idem putevima,za koji mali broj ljudi zna, koji su prirodni i nepristupacni. Cherrapunnji je najkisovitije mesto na svetu, a na samo 15km od njega se nalazi lepota, dubina dzungle, prirodnih mostova, bazena u stenama,vodopada i bezbroj leptirova svih mogucih boja i oblika. Kada dostignes takvo nesto, pozelis ostati, pozelis nikada vise biti deo grada, jer lepota je na svakom koraku…A sam prilaz do Nongriata, voznja na krovu autobusa sa pilicima i pesacenje 3-4 sata do sela predstavlja poseban uvod i caroliju posebnosti mesta na koje dolazis...
prirodni bazeni

Od prvog momenta dolaska u srce dzungle osmeh mi je bio na licu. Lepota na svakom koraku, reka koja tece i pravi prirodne bazene, a prirodni mostovi iznad nje – prva i jedina potpuna konekcija coveka i prirode – covek stavi zicu ,a koren fikusa iskreira most. I tako setas bosonog i na svakom koraku ti je samo lepo.

dupli most, mesto pokraj kojeg sam spavala

Drva oko tebe cine prizor nestvarnim. Pogledom ne mozes da vidis dva ista drveta, koracas i listove koje pronalazis su svi drugacijeg oblika. Pronadje se i voce od jack fruita pa do ananasa, i sve ti to dzungla daruje. Oluje predstavljaju nezamenljiva iskustva. Munje udaraju u tlo pored tebe,cujes po prvi put zvukove njihovog elektriciteta, a drva oko tebe se savijaju pod naletom vetra. I slusas zvuke,sedis na terasi kuce u kojoj boravis i posmatras…kisa,grmljavina,oblaci…
Leptiri se pare


Setas se okolo i nailazis na bazene u kojima plivati predstavlja posebnu cast. Boja vode je svakog dana drugacije , kamenje  okolo cini dozivljaj kao da si u nekom dalekom periodu istorije zemlje, ti ,voda i stene koje cine reljef posebnim, stene koje su svedoci nastanka zemlje, koje cuvaju tajne, koje svojom snagom pricaju o nastanku zivota,planete… I onda se krenes penjati po stenama, proucavas njihove sare, fosile, sednes na njih i posmatras prirodu oko tebe... tada se izgubis u mislima i lepoti okoline
momenti posle kise
Ali svaka bajka ima i svoj kraj. Posle 10 dana predivnog iskustva, druzenja, vreme je otici, vreme je za nesto novo. A Nongriat ostavljam u srce kao mesto posebnih ljudi i prirode. A kao i svaka prica i ova ima svoju "tamnu" stranu. Ljudi u ovom selu zive u skladu sa dzunglom, donose na glavama kroz dzunglu potrebne namirnice, a sve veci broj turista pristize,sto nije dobro. Samim tim vlada zeli da izgradi put do srca dzungle, i da time olaksa spust do mostova. Ljudi se bore protiv toga, jer ovakva mesta treba da ostanu prirodna i samo za iskrene ljubitelje pristupacna. A sta ce biti buducnost? Da li ce se dragi moji prijatelji uspeti izboriti sa naletom nametnutog, i da li ce ova lepota ostati takva kakva jeste? Volela bih jednom da se vratim i pronadjem istu sliku, da vidim da su uspeli da pobede puteve i da su ostali netaknuti deo sveta...Ali da li je to uopste moguce?
svedoci nastanka

vece punog Meseca